Brezovačko brdo

Visoko iznad dolina u kojima se danas prostire grad Rožaje, na kamenitim visovima Brezovačkog brda, nalazila se jedna od najstarijih ilirskih naseobina na Balkanu. To nije bila samo tvrđava od kamena, već čitav mali svijet – utočište gorštaka, stočara, ratnika i njihovih porodica.

Autor: Haćim Rastoder

Iliri su svoje gradine podizali na krševitim visovima jer im je priroda pružala i sigurnost i pregled nad dolinama. Sa Brezovačkog brda jasno su se vidjeli pašnjaci, putevi karavana i druga ilirska utvrđenja, poput one iznad Paučine. Straže su budno motrile danonoćno, šaljući vatrene signale ako bi opasnost naišla.

Danas arheolozi među ruševinama pronalaze ilirske kopče, vrhove strijela i komade keramike – tihih svjedoka života ljudi koji su ovdje, prije više od dvije hiljade godina, čuvali svoje porodice i zemlju.

---

Ljetni dan na Brezovačkom brdu – priča iz ilirskog doba

Sunce se već penjalo iznad grebena Prokletija, a rosa je još svjetlucala po travama na padinama. Na tvrđavi Brezovačkog brda, koja je budno motrila doline ispod Roža, današnjih Rožaja, život se budio.

Jutro u naseobini

U podnožju bedema, u niskim kućama od kamena i drveta, žene su izlazile iz svojih domova. Drtira, kći starog lončara, nosila je glineni sud pun izvorske vode. Njen muž, Barlon, već je izveo stado ovaca prema pašnjacima na Štedimu. Sa njim je išao i njihov desetogodišnji sin Arior, koji je, ponosan, nosio mali drveni pastirski štap.

Starija žena, Tirsa, raspalila je vatru na otvorenom ognjištu, dok su dvije djevojčice čistile ječam i ovas u velikim drvenim posudama – štrugljama. U vazduhu se miješao miris vrućih kamenova, dima i svježe pokošene trave.

Straža na kuli

Na vrhu tvrđave Izlit iznad Roža, na stražarskoj kuli, stajao je vođa straže – Dardanos, sin poznatog ratnika Brezonisa. Na glavi je nosio bronzani šljem, na ramenu ovijenu kožnu torbu sa sušenim mesom i pogačom. Oči su mu stalno pratile horizont – pogled mu je prelazio preko zelene doline i penjao se ka drugoj gradini iznad Paučine.

Sa njim su stražarili Genthije i Bardulos, mladi ratnici u kožnim oklopima. Njihov zadatak bio je jasan – danju pratiti putanje karavana i kretanja životinja, a noću osluškivati svaki šum i biti spremni da zapale stražarsku vatru ako se pojavi neprijatelj.

Djeca i starci

Djeca su se igrala oko pojila za stoku – neki su pravili male figure od gline, drugi su trčali za drvenim obručem niz strmu stazu. Stariji dječaci učili su gađanje lukom i pletenom praćkom. Starac Kastron, nekadašnji ratnik, pokazivao im je kako da prave strijele od drenovih grana, a vrhove od kostiju i kamena.

Dnevni poslovi

Žene su tkale vunu na jednostavnim razbojima, a neki muškarci popravljali zidove bedema. U donjem dijelu utvrđenja mirisao je dim – sušilo se meso divljači ulovljene dan ranije.

Predvečer su se čule frule pastira kako odjekuju planinom. Stada su se vraćala, a sa njima i Barlon sa sinom.

Iznenadna opasnost

Upravo kada se naseobina spremala za večernji odmor, Dardanos je primijetio neobično kretanje u daljini. Na horizontu, prema sjeveru, uzdizala se prašina – kretala se četa nepoznatih ljudi. Ratnik je odmah zapalio vatru na stražarskoj kuli. Plamen se podigao visoko, a na drugoj strani, iznad Paučine, ubrzo se upalila ista takva vatra – znak da su poruku primili.

U tvrđavi je nastala uzbuna. Muškarci su dohvatili koplja i štitove, žene su povukle djecu ka unutrašnjim prostorijama. Starac Kastron podigao je svoj stari mač, a mladi Arior je, iako dijete, stao uz oca noseći mali štap kao da je oružje.

Noć je pala nad Brezovačko brdo, ali vatra na kuli nije gasnula. Oči ratnika sjale su u mraku, spremne da brane svoj dom.

---

Završetak

Tako je tekao jedan ljetni dan na Brezovačkom brdu, u srcu ilirskih vremena. Život gorštaka bio je prožet radom, igrom, pjesmom, ali i stalnom pripravnošću. Njihova snaga nije bila samo u oružju, već u zajedništvu.

I danas, kada se popneš na ruševine gradine i oslušneš šum vjetra, čini ti se da još uvijek možeš vidjeti kako stražar Dardanos podiže baklju, a preko Paučine odjekuje plamen odgovora:

„Vidimo vas, nismo sami.“