Priče Haćima Rastodera: Iskobuz – Rožaje između Carstva i Carevine

U jesen 1689. godine, dok su se po Balkanu miješali dim od ratova i zov zvona sa planinskih crkava, Rožaj je bio grad u kojem se čuo i ezan i zvuk gusala.

U njegovim kulama stražari su dežurali po tri smjene, jer su vijesti dolazile sa svih strana: negdje se rušio Leskovac, negdje palilo Skoplje, a negdje novi vojskovođa, general Piccolomini, preuzimao gradove u ime austrijskog cara.

„Kažu da mu vojska ide ko rijeka kad nadođe,“ pričao je stari Doko stražar, „a i sam ide naprijed, k’o da ga đavo goni. Ni Turčin, ni Arnaut, ni Švabo — nego nešto između.“

U tvrđavi Rožaj, među kamenim zidovima što su pamtili i sultane i bune, živio je Iskobuz-beg — čovjek od riječi, od glasa i od vatre.

Bio je poznat i po oštru jeziku i po blagoj ruci. Kad bi ga neko naljutio, znao je reći:

„Nisam ja beg da mi se povijaš, no čovjek da mi kažeš u oči!“

Jednog hladnog jutra u tvrđavu stiže glasnik:

„Vojska ide iz pravca Peći! Piccolomini joj ime! Hoće da vidi bega Iskobuza!“

Kad je stigao, Piccolomini nije izgledao kao osvajač, više kao umorni čovjek što traži mir.

Bio je visok, u prahu i sa pogledom koji je više mjerio ljude nego kule.

Iskobuz ga dočeka pred kapijom, bez straha, samo s rukom na dršci sablje.

„Dobro doš’o, generale,“ reče. „Ako si doš’o s mirom, imaš ga. Ako s ratom — i za to smo spremni.“

Piccolomini se nasmije, onim osmijehom koji istovremeno grije i prijeti.

„S mirom, beže, s mirom. Carev sam čovjek, a tvoj kraj je hrabar. Car hoće prijatelja u planini, ne neprijatelja.“

Iskobuz ga pogleda ispod oka:

„Eh, generale, koliko sam careva doček’o i ispratio... svi su govorili o miru dok im sablje nijesu ogladnjele.“

Uveče su sjedjeli uz vatru, uz sir, hljeb i vino što su donijeli austrijski oficiri.

Piccolomini je pričao o caru u Beču, o Skoplju koje planira da zauzme, o Albaniji koja se diže.

Iskobuz ga sluša, klima glavom, pa doda:

„Lijepa ti je priča, al’ kad prođeš kroz Rožaj, sve će ti planine izgledat isto — samo ova neće. Ova pamti, generale.“

Te noći Piccolomini je ostao u Rožaju.

U narodu se govorilo da ga je Iskobuz pridobio riječima, a on Iskobuza poštenjem.

Dogovorili su se: Rožaj će biti saveznik cara.

Kelmendi, Bihorci, Pešterci — svi će podići glave i stati uz one što traže slobodu.

I bi tako.

Vojska iz Rožaja ode s Piccolominijem, daleko — sve do Bugarske, do Plovdiva, gdje srušiše turske odbrane.

Planina je zašutjela, a u tvrđavi osta samo nekoliko staraca i žena.

Kad se glas proširio da je Piccolomini umro od kuge u Prištini, a novi vojvoda — Christian Albert — počeo narodu otimati oružje i naređivati pokornost, u Rožaju se ponovo zapalila vatra.

„Znao sam,“ reče Doko stražar, „da ko nas hvali iz daljine, taj će nas jednom gađat iz blizine.“

Ubrzo se s juga pojavila osmanska vojska.

Beg Plovdiva, s 1 500 ljudi, tri laka topa i pedeset janjičara, razape logor na brdu Carine — i otud poče bombardovanje tvrđave.

Olovna đulad su sijevala po krovovima, parala kamene zidove i tjerala ptice iznad grada.

Kažu da se ta olovna đulad i danas ponegdje u zemlji nađu — da ih Rožajci, kad oru njive i vrtove, još uvijek okrenu u ruci, kao nijeme svjedoke jednog davnog dana.

Iskobuz nije bježao.

„Bolje je pasti s kamenom, nego živjet s brukom,“ reče, pa stade na bedem.

Granate su padale, zidovi pucali, a on je pjevao:

„Ko izda planinu, izdaće i brata!“

Kad se dim razišao i kad se begov konak srušio, vojska je ušla u grad.

Rekli su: oprošteno vam je, ako se vratite Porti.

Narod, izmučen glađu i strahom, pristade.

Samo je na zgarištu kule ostao zapis, što ga je kasnije neko prepisao:

> „Ođe biše tvrđava Rožaj. Kad su se carevi posvađali, planina joj presudila.“

Poslije Karlovačkog mira 1699. godine, tvrđava je srušena do temelja.

Na njenim kamenovima nikao je kasniji grad Rožaje.

Ali ljudi su još dugo pričali o beku Iskobuzu — kako je dočekao cara, nadmudrio generala i poginuo kao planinar koji nikad nije spustio glavu.

„Iskobuz je bio onaj što je znao kad se treba boriti, a kad se treba nasmijat,“ govorili su starci.

„Kad bi se svijet ponovo dijelio između Carstva i Carevine — on bi opet rekao isto:

‘Nek caru car, a planini njeni ljudi.’“

---

Istorijska bilješka

Ova pripovijetka je zasnovana na autentičnim austrijskim vojnim zapisima iz 1689. godine, gdje se Rožaj (Rogai) spominje kao jedino mjesto današnjeg Sandžaka pomenuto po imenu tokom Piccolominijevog pohoda na Balkan.

General Johann Norbert Piccolomini (1651–1689) zaista je posjetio Rožaj u oktobru 1689. godine, nastojeći pridobiti lokalno stanovništvo za austrijsku stranu.

Nakon njegove smrti, komandu je preuzeo Christian Albert od Holstein-Gottorpa, čijom greškom je oslabljena saradnja s ustanicima.

Tvrđava u Rožaju bila je razorena u decembru 1689, pod topovskim napadima sa brda Carine, gdje su osmanske snage bile utaborene.

Prema predanjima, olovna đulad iz tih topova i danas se pronalaze u zemlji rožajskih njiva.

Rožaj je, po Karlovačkom miru 1699, vraćen pod vlast Osmanskog carstva, a tvrđava porušena do temelja.

Autor: Haćim Rastoder