Priča Haćima Rastodera: Kanun, Besa i zakon krvi

Prije nego što uđemo u priču, mora se znati šta je Kanun i gdje u njemu stoji Besa. Kanun naših predaka — stari običajni zakon koji su zvali i prema Leki Dukađiniju — bio je skup pravila koja su uređivala život u planini i na selu: imetak, gostoprimstvo, porodica, čast i odgovornost. Jedan od najtežih i najneprijatnijih segmenata kanuna bila je odredba o ubistvu i krvnoj osveti.

Kad bi neko izgubio bližnjeg nasilnom smrću, porodica i pleme su imale dužnost da traže pravdu. Ta je pravda često bila „glava za glavu“ — krv koja ne prestaje da vapi dok se ne uzvrati. Besa, pak, bila je sveta povelja: izgovorena riječ koja obavezuje — „Dajem ti čvrstu Besu, nesalomljivu“ — i ta je riječ stavljala dužnost na one koji je prime. Besa je imala nekoliko lica: mogla je biti obećanje zaštite (kad domaćin pruži gostu siguran boravak), ali i zadana za osvetu — obaveza koja se morala ispuniti bez odlaganja, jer se po kanunu krv nije mogla zaboraviti niti oprostiti površno.

U okviru kanuna postojali su i principi: javnost čina (da ne bude sumnje), priznanje pred svjedocima, i težnja da se očuva obraz zajednice — makar cijena bila velika. U praksi, ljudi su težili da se osnovna pravda odradi tako da budući odnosi među porodicama ostanu jasni: nije se radilo o beskrajnoj mržnji koliko o održavanju reda po pravilima koja su njihovi stari ostavili. Daješ li Besu — moraš je ispuniti; ne ispuniš li — gubiš obraz i postaješ izopćen.

Sada — priča...u

Priprema i izvršenje Tvrde bese, nesalomljive

Večer se spustila kao teška zavesa. U Salkovića avliji kod Hasima sve je bilo prošarano sjenama. Na brvnima kuće visila je krvava košulja — ne da bi provocirala, već da bi govorila: obećanje stoji. U krugu su sjeli stariji, mladi, djedovi sa bijelim bradama i žene koje su podupirale pogledom one što su nosili teret.

Halil, čija je duša gorela od gubitka, stajao je uz brvna. Njegove ruke su bile čvrste, glas zadihan kad je ponovo izgovorio što je već rekao:

— Dajem ti čvrstu Besu, nesalomljivu. Glava za glavu. Dok ova krv ne nađe svoj mir, ova krvava odjeća će stajati na brvnima kuće na svome mjestu.

Hasim ga pogleda, stavi mu ruku na rame i reče tiho ali odlučno:

— Halile, sjeti se: Besu daješ pred ljudima. Kad je daš — nastaje obaveza. Ne daj je brzopleto, i ne izvršavaj je iz pohlepe. Ako kreneš — nosiš teret cijelog plemena.

U sjeni, pet do šest muškaraca stajalo je spremno. Među njima bio je Ismet — čovjek s mirnim licem i teškim pogledom. On je bio odabran da iziđe pred optuženog i izgovori riječi zbog kojih će taj čovjek osjetiti strah i koliko je velika posljedica njegova čina.

Mujo, neumorni mladac, promrmlja:

— Zašto ga ne uhvatimo noću, tiho? Tako će da se manje pati.

Hasim ga prekide oštro:

— To nije način. Ako radiš po kanunu, radiš javno u duhu počasti. Ako žrtva ima ime i priznanje razloga — onda i pravda ima lice. Ne želimo da bude kukavički čin. Ne želimo da ljudi pričaju da smo mi kikavice i varalice. Naprotiv — da žrtva zna i da osjeti strah smrti, a i da narod vidi.

Djed Elez uze riječ, glas mu škripav od godina:

— Djeco, sjećajte se — kanun traži da se teret ne prenese na nedužne i da se ne pravi nered. Zato dok radimo, čuvajmo čis­toću srca. Osveta nije užitak. Osveta je povlastica koju naši stari nisu davali lako.

Pripreme su bile tihe. Nijedan razgovor nije spominjao taktiku ili način. Govorili su o poštenju, o svjedocima, o potrebi da to bude javno — da nitko ne može reći da je pravda bila tajna i sakrivena. Kad se prione izvršenju, običaj je nalagao da se ne primijeni zasjeda koja bi poništila moralni smisao: mora se dati prilika da se žrtva suoči, da čuje razloge, i da osjeti vlastiti strah i odgovornost.

U jednom uglu, dok su se svjetla gasila, Ismet priđe Halilu:

— Halile, ako hoćeš riječ prije nego krenemo — reci mi. Ja ću govoriti pred njim. Ne sramoti se da pokažeš da patiš. Tvoja tuga je zakonit razlog.

Halil klimnu i pogleda skupinu. Njegov glas se polako vraćao:

— Ne želim ovo, ali dao sam Besu. Ako ja povučem natrag — izgubio bih sve. Bol mi je dao riječi. Ne tražim slast, tražim mir koji dolazi kad se zavjet ispuni.

Noć je bila gusta kao crna zastava. Skupina se razmjestila u tišini — ali ne u zasjedi. To su bile rukom podržane linije iza Ismeta; svi su znali da će se Ismet zaustaviti, dati govor, a onda, ako treba, ispuniti ono što je Besa odredila. Nije se radilo o ličnom ubistvu: radilo se o pravu koje funkcioniše pred očima.

Deka Rahman, stari svjedok života, priđe i stavi ruku na Ismetovo rame:

— Kad iziđeš pred njega— govori mu jasno. Reci mu zašto smo ovdje. Reci da ovo nije osvetnička poruka iz mržnje, nego izvršenje zavjeta datog pred ljudima. I da zna — ovo nije samo tvoja volja, ovo je glas cijelog sela i plemena.

Ismet samo klimnu. U tišini koja je uslijedila, čuo se onaj stari zvižduk — pisak koji su na selu koristili da započnu važne stvari. Bio je to znak, ali ne za napad — za početak obreda.

Ismet je izašao iz sjene. Približio se čovjeku koji je bio meta osvete. Taj čovjek je stajao pognute glave, ali s očima koje su odražavale strah i zbunjenost. Ismet spusti pušku pored sebe na zemlju — oružje simbolično prisutno, ali ne istaknuto. Glas mu je odzvanjao: miran, ali strog.

— Čovječe — započe Ismet — stojiš pred ljudima ovog mjesta. Tvoj čin je odnio život. Njegova porodica ima pravo na glas i na ispunjenje zavjeta koji su dali. Ne dolazimo da te mučimo, niti da te izblamimo; dolazimo da ispuni­­mo ono što nam je bilo obećano. Ti ćeš čuti razloge, ti ćeš znati šta se dogodilo, i ti ćeš znati da nema bjekstva od ove riječi.

Optuženi počne da govori, objašnjavajući kako je sukob buknuo, kako je sve pošlo nenamjerno; traži oprost ili objašnjenje. Ismet sluša, ne prekidajući. Kad završi, Ismet mu stane pred oči i reče tiho, ali neotmeno:

— Mi nismo ovdje da te mrzimo; mi smo ovdje da izvršimo zavjet. Tvoja riječ i tvoje postupke su oblikovali našu odluku. Besa traži odgovornost.

U tom trenutku prizor učini da sve utihne: žene koje stoje u dvorištu prekrste ruke i gledaju prema svojim stopalima; djeca se prignu; starci drže dah. To nije bio trenutak spektakla — to je bio trenutak zakona i dužnosti. Ismet ponovi jasno:

— Ovo radimo pred svjedocima. Da bi nakon nas nastao i mir. Zbog toga te obraćamo — da znaš ime čina koji se nad tobom obavlja.

Kad su posljednje riječi pale, Ismet ispusti zvuk — kratak, stari pisak, kao znak da se obred dovršava. Nije bilo jecaja od radosti; nije bilo trijumfa. Jedan tren i bilo je gotovo. Nakon čina, ljudi ostadoše stajati neko vrijeme, kao da drže dah kako nikakav glas ne bi oskvrnio svetost obreda.

Hasim izađe pred skupinu i održa dugu besjedu — besjedu koju će svi dugo pamtiti

Autor: Haćim Rastoder