Arhitekta Rifat Alihodžić: Prostor nije objekat, već umjetnost života

Prostor u kojem živimo pamti nas duže nego što mi pamtimo njega. U njemu sanjamo, odrastamo, vraćamo se sebi i drugima, često ne razmišljajući o tome ko ga je i zašto oblikovao. Za prof. dr Rifata Alihodžića, našeg sagovornika, arhitektura je tihi saputnik čovjekovog života – umjetnost koja ne traži pažnju, ali duboko utiče na osjećaj pripadnosti i smirenosti.

U ovom razgovoru višestruko nagrađivani arhitekta nas vodi kroz svoje razumijevanje prostora kao živog iskustva, govoreći o pamćenju, kontinuitetu i odgovornosti arhitekture prema čovjeku i mjestu. 

• Često ističete da arhitektura nije samo građenje objekata, već i stvaranje prostora pamćenja i emocija. Kako biste tu ideju objasnili čitaocima koji nijesu arhitekte?

– Ništa nas ne prati kroz život kao prostor i vrijeme. Čak se i svaki san dešava u nekom građenom ili prirodnom prostoru. Arhitekte ne posmatraju prostor kao geometrijsku ili kvantitativnu kategoriju, već kao iskustvo koje se živi, pamti i sanja. Kuća nije objekat, već psihički univerzum čovjeka, nosilac je sjećanja, emocija i mašte. Prostor se razumije kroz neposredni doživljaj, maštanje i sjećanje, a ne kroz kvadratne metre. Arhitektonski objekat se razlikuje od skulpture zato što sadrži korisni prostor pored estetske komponente. Ali, korisni prostor, više je od skloništa i mjesta pukog preživljavanja i rada.

Unutrašnji prostor doživljavaju samo oni koji ga posjeduju ili koriste, dok arhitektonski objekti, svojom spoljašnošću, formiraju gradsku sliku. Oni ne pripadaju samo onima koji ih grade, već svima koji ih vide. Ulice i gradove ne doživljavamo kao zbir geometrijskih formi, već kao emotivne slike ispunjene doživljajima koji postaju lična i kolektivna memorija.

• U Vašim teorijskim radovima bavite se percepcijom, pamćenjem i psihologijom prostora. Koliko ljudi, po Vašem iskustvu, zapravo osjećaju arhitekturu, a da toga nijesu svjesni?

– Dnevna soba je prostor kao i grad, ali su to država, kontinent i univerzum. Našu struku zanima građena sredina, pa je u njenom fokusu unutrašnji i urbani prostor. Bez sumnje, svaka osoba osjeća kvalitet prostora i on direktno utiče na osjećanja, komfor životnog i radnog ambijenta. Doživljavanje prostora ne znači i spoznaju uzroka koji dovode do formiranja njegovog kvaliteta ili mana. Arhitektura, kao profesija, bavi se otkrivanjem zakonitosti kreativnih procesa i zakonitostima koje utiču na naš doživljaj. Ipak je intuicija arhitekte najjači faktor. Proporcije su jedan od bitnih alata, ali je glavni onaj koji nazivamo čovjekomjernost. Ona podrazumijeva ne samo fizičku adekvatnost prostora za neku funkciju, već niz elemenata koji izgrađuju naš osjećaj. Prijatan prostor je onaj koji nas umiruje, podržava emocije i ostavlja dovoljno slobode da se u njemu osjećamo "kod kuće".

• Iza Vas je više od stotinu realizovanih objekata različite namjene. Postoji li projekat koji Vam je posebno blizak i zašto?

– Teško je izdvojiti neki objekat kao favorit. Ipak, izdvaja se grupa namijenjenih javnoj upotrebi jer su njihovi unutrašnji prostori kao i arhitektonski izraz dostupni svima. Tako da na ličnoj vrijednosnoj ljestvici, posebnu poziciju zauzimaju: kapela, dječji vrtić i osnovna škola u Bijelom Polju, Kuća maslina u Baru i nova džamija u Podgorici.

• Vi ste jedan od rijetkih arhitekata koji uspješno spajaju savremeni izraz sa tradicionalnim i kulturnim nasljeđem. Kako pronaći ravnotežu između modernosti i poštovanja prošlosti?

– Ono što radim sa svojim timom pripada arhitekturi kontinuiteta, kako je nazivam. Zatečeni kontekst, najčešće, sadrži sublimiranu tradiciju koja obavezuje na evoluciju a ne na revoluciju.

Nagla iskakanja mi se ne čine dobrim u podneblju kao što je naše. Arhitekturom kontinuiteta se stvaraju logične vremenske naslage projektovanih objekta. Pritom, preuzimanje tradicionalnih elemenata, kod novih projekata, ne ide direktno već se pristupa procesu njihove transpozicije kako bi se, savremenim arhitektonskim jezikom rečeno, Odaberi sliku za ovaj bloksačuvao duh mjesta. Novi objekat treba da bude dobrodošao susjed, a ne eksces u prostoru.

• Crna Gora je multikulturalni prostor sa složenim identitetima. Na koji način arhitektura može doprinijeti dijalogu, toleranciji i međusobnom razumijevanju?

– Crnogorski prostor i njegovi etnosi se prožimaju. Postoji daleko više zajedničkog, nego razlika u svim segmentima života, pa i u arhitekturi. Jasne su razlike samo kod sakralnih objekata. Tradicionalna arhitektura stanovanja pokazuje jake međusobne uticaje, a kroz taj proces, i nastanak novih kvaliteta. Tipičan primjer predstavlja simbioza orijentalne i lokalne arhitekture kojom je nastao jedan osoben tip kuće. Više razlike, u arhitektonskom izrazu, postoje usljed uticaja klimatskih zona. Nju formiraju tri regije prepoznatljive na prostoru Crne Gore: sjeverna, srednja i mediteranska. Te specifičnosti treba potencirati jer to daje adekvatan odgovor u oblikovanju arhitektonske forme.

• Kao profesor Arhitektonskog fakulteta, radite sa mladim ljudima u vremenu velikih promjena. Šta danas smatrate najvažnijim zadatkom arhitektonskog obrazovanja?

– Moja akademska karijera je završena odlaskom u penziju sa fakulteta. Opet sam punim kapacitetom u proces projektovanja i pisanja tako da mogu govoriti o onome što sam ih učio. I nadam se, makar dio njih i naučio. Savjetovao sam ih da seizmografski prate i shvataju vrijeme u kojem žive kao i potrebe ljudi u konkretnom društvenom kontekstu. Prostor je naš najznačajniji resurs i posebno sam se zadržavao na apostrofiranju te činjenice u edukaciji mladih.

Učio sam ih da je arhitektura umjetnost i nauka. Ne spada slučajno u regulisane profesije što se malo zna. To obavezuje da se projektovanjem svih objekata i urbanih aglomeracija brinete, pored estetske komponente, o kvalitetu životnog prostora, zdravlju i bezbjednosti ljudi.

• Koliko je teško mladom arhitekti danas ostati autentičan, a istovremeno se uklopiti u tržišne i institucionalne okvire?

– Nije lako pronaći sopstveni put jer u arhitekturi nema utabanih staza. Ono što je sada otežavajuća okolnost jeste nepovoljan društveni kontekst u kojem su građevinski lobiji preuzeli primat u kreiranju prostora i produkuju i arhitekturu koja ima samo jedan cilj: profit. Dok država ne vrati suverenitet nad planiranjem prostora, ostaje šansa da se mladi iskažu kroz konkurse kojih, na sreću, kod nas ima najviše u regionu. Postoji jedan dio, prosvijećenih, privatnih investitora koji cijene i traže originalnu i savremenu arhitekturu, pa su oni posebna šansa za mlade kolege.

Pitanje identiteta je bitan element u konstrukciji kulture

• U Vašem radu primjetna je snažna svijest o kulturnom identitetu i multikulturalnosti prostora. Koliko je, po Vašem mišljenju, važno da arhitekta preuzme i društvenu odgovornost?

– Obaveza je svakog arhitekte, koji stvarno drži do svoje profesije, da snažno afirmiše sve zatečene vrijednosti, a posebno specifičnosti kulture u okviru koje se stvara.

Pitanje identiteta je bitan element u konstrukciji svake kulture, pa to spada u domen društvene odgovornosti najvišeg ranga. Funkcija i kvalitet arhitektonskih objekata sa inženjerske tačke gledišta se podrazumijevaju.

• Arhitektura se danas suočava sa izazovima brzine, profita i uniformnosti. Da li još ima prostora za promišljenu, humanističku arhitekturu?

Odaberi sliku za ovaj blok

– Teške okolnosti su izazov za svaku umjetnost. Često iz takvih ograničenja nastaju ozbiljna djela, otporna na sve izazove. Zato ozbiljan arhitekta ne smije imati alibi za promašaj već da stvara najbolje u okviru datih mogućnosti.

Nijedna umjetnost kao arhitektura ne odslikava stanje društva u kojem nastaje pa se sa njenog lica dovoljno čita. Kreativne mogućnosti zavise od dominantne kulture i ukupne građanske svijesti koja je njen konzument i naručilac. Ako određena civilizacija stagnira, retogradna je i nema želju za visokim standarom arhitektonske produkcije – male su šanse za našu struku.

• Kada biste mogli poslati jednu poruku kroz svoje arhitektonske objekte budućim generacijama, kako bi ona glasila?

– Arhitektura je oblik komunikacije, ona ima sintaksu i univerzalni jezik. Otpornost na vrijeme je glavna osobina svakog arhitektonskog djela. To ne podrazumijeva njeno fizičko starenje, već konstantan estetski kvalitet koji nosi informacije o periodu svog nastanka. Duh mjesta (Genius loci), takođe, mora da bude sadržan u informaciji koju objekat nosi.

• Na kraju, šta za Vas lično znači uspjeh – da li su to nagrade i priznanja, ili osjećaj da je arhitektura koju ste stvarali ostavila trag u životima ljudi?

– Pravu nagradu dobijete kada je upotrebna i estetska vrijednost arhitekture, koju darujete korisnicima, neupitna. Ako je povratni impuls, koji čitate sa lica korisnika, pozitivan nagrada je tu. Zato volim javne objekte jer su dublje inkorporirani u ljudske potrebe. Oficijelna priznanja samo su potvrda struke da ste na dobrom putu.

Crteži iz djetinjstva​

• Kada se osvrnete na svoj životni i profesionalni put, šta danas doživljavate kao ključni trenutak koji Vas je trajno usmjerio ka arhitekturi?

– Odluka je donesena rano, toga sam postao svjestan tek kasnije. Uživao sam kao dijete u gradnji raznih objekata. Posmatrao sam radnike kako gledaju u neke papire koji su, kasnije sam shvatio, bili planovi za gradnju. Mašta je sa znatiželjom posmatrala kako se formiraju razni prostori i oblici u zavisnosti od toga kako se on prethodno osmisli.

Igre sa bratom su se odvijale kroz gradnju malih kuća od pruća, busenja i kamena. On je završio građevinski fakultet, a ja sam otišao na arhitekturu da kreiram one crteže iz djetinjstva.

izvor: dan.co.me