Bosančica – historijsko pismo Bošnjaka

Bosančica, poznata i kao bosanska ćirilica, jeste autentično historijsko pismo koje su koristili Bošnjaci u srednjovjekovnoj Bosni i okolnim krajevima, uključujući i dijelove današnje Crne Gore. Ovo pismo predstavlja posebnu redakciju ćirilice sa snažnim utjecajima glagoljice i latinice, a njegova upotreba seže duboko u srednji vijek, s najstarijim poznatim spomenicima iz 10. vijeka. Najpoznatiji dokument pisan bosančicom je Povelja Kulina bana iz 1189. godine, što svjedoči o njegovoj dugoj tradiciji i značaju u očuvanju bosanskog jezika i pisma.

Razvoj i karakteristike bosančice

Bosančica se ne može posmatrati kao uniformno pismo, jer je imala različite verzije koje su se razvijale u tri glavna centra: humsko-dukljanski prostor, područje Dubrovnika, te srednju Dalmaciju. Ovo pismo je korišteno za širok spektar tekstova — od crkvenih i svjetovnih rukopisa, preko zakonskih povelja, pisama i zapisa, do nadgrobnih natpisa. Bosančica je imala važnu ulogu u diplomatskoj korespondenciji i vođenju administrativnih poslova bosanske države.

Zanimljivo je da je bosančica tijekom vremena bila poznata i van granica Bosne, koristeći se i u Posavskoj Hrvatskoj, Dubrovniku, te područjima srednje Dalmacije i Sandžaka, što pokazuje njen značaj i rasprostranjenost. Tekstovi pisani ovim pismom sadrže brojne elemente narodnog govora što svjedoči o njegovoj uporabi kao pismenog izraza naroda.

Kulturni značaj i baština

Bosančica je simbol bosanskog kulturno-historijskog identiteta i predstavlja jedno od najstarijih i autentičnih pisama na Balkanu. Pored kulturne vrijednosti, ona ima i posebno mjesto u svesti Bošnjaka kao pismo koje ih izdvaja i povezuje sa bogatom srednjovjekovnom tradicijom. Danas bosančica živi kroz istraživanja, muzejske postavke i projekte oživljavanja, sa željom da se sačuva i prenese budućim generacijama kao važan dio bošnjačke kulturne baštine.

Zaključak

Bosančica nije samo pismo, već ključni simbol nematerijalne kulture Bošnjaka, koji svjedoči o njihovoj dugoj historiji, samosvijesti i pismenosti. Kroz ovaj oblik pisma, Bošnjaci su održali i razvijali svoj jezik, književnost i identitet, što danas predstavlja nezaobilazan dio kulturnog naslijeđa ne samo Bosne i Hercegovine nego i Crne Gore i šire regije.