Šemsi-paša Biševac (Čolović): Posljednji sandžački paša i gazija Osmanskog carstva

Šemsi-paša Biševac, poznat i kao Čolović, ubraja se među najznačajnije ličnosti Sandžaka s kraja XIX i početka XX stoljeća. Ovaj veliki gazija, vojskovođa i posljednji sandžački paša ostavio je dubok trag u osmanskoj vojnoj i političkoj historiji, ali i u kolektivnoj memoriji naroda Sandžaka. Njegovo ime je prenošeno širom Osmanskog carstva kao simbol hrabrosti, odanosti i vojničke časti.

Porijeklo i mladost

Rođen je 1842. godine u selu Biševu kod Rožaja, koje je u to vrijeme imalo status opštine. Poticao je iz ugledne porodice Čolovića, ogranka poznatog biševskog plemena Fejzagića. Njegov otac bio je hadži Desto Čolović (Fejzagić), a majka iz uglednog plemena Hankusić. Rodonačelnik Fejzagića bio je izvjesni Fejzo Agić, čiji su potomci stvorili četiri velika bratstva u Biševu: Omeroviće, Mukoviće, Redžoviće i Čoloviće.

Šemsi je odrastao u mnogobrojnoj porodici. Imao je tri brata i pet sestara. Njegova braća Sulejman i Avdulah poginuli su kao turski vojnici na frontu, dok je treći brat, Osman-beg, umro prirodnom smrću u rodnom Biševu. Porodična tradicija žrtve nastavila se i kroz njegovog sina Selmana, koji je poginuo 1915. godine u čuvenoj bici na Čanakaleu.

Vojno školovanje i uspon

Još kao mladić, sa svega 18 godina, Šemsi je otišao u Bosnu na vojno školovanje. Završio je Vojnu akademiju u Sarajevu i već 1860. godine stupio u osmansku vojsku. Njegova vojnička karijera razvijala se vrtoglavo brzo – već sa 19 godina dobio je čin poručnika, a kasnije i čin juzbaše (kapetana).

Poslije dvije decenije službe, stekao je čin generala, čime se svrstao među najviši vojni kadar Osmanskog carstva. Ovaj tempo napredovanja postao je model i u kasnijoj praksi turske vojske.

Ratna slava i vojnički uspjesi

Šemsi-paša je učestvovao u brojnim ratovima i bitkama, među kojima se posebno ističu borbe u Tesaliji tokom grčko-osmanskog rata, gdje se proslavio kao izuzetno hrabar komandant.

Krajem XIX stoljeća dobio je čin miralaja, a 1900. imenovan je za komandanta IX, a potom i XVIII strumačke livе. U tom periodu bio je zadužen za razoružavanje stanovništva i gušenje ustanaka.

Bio je poznat kao nepokolebljiv privrženik sultana Abdul-Hamida II. Kao komandant žandarmerijskog puka sa sjedištem u Kosovskoj Mitrovici učestvovao je u gušenju Rasovske i Raoničke bune, ali i u suzbijanju otpora sandžačkog stanovništva protiv visokih poreza i mobilizacije.

Posebno se istakao u borbama protiv Crnogoraca na Stožeru, gdje je pokazao sposobnost da kombinuje vojničku hrabrost i taktičku pronicljivost.

Misije na Kosovu i Makedoniji

Njegova uloga nije bila ograničena samo na vojne pohode – imao je i važnu političku i mirotvornu misiju. Sultan ga je slao u krizna područja Kosova, Prizrena, Jakovice i Ohrida, gdje je pokušavao smiriti vjerske i etničke tenzije između muslimana i katolika.

Poznat je slučaj iz 1907. godine kada je u Smolici došlo do incidenta skrnavljenja džamije mrtvom svinjom. Šemsi je tada pozvao muslimane da ne reaguju nasilno, ističući da provokacija ne smije narušiti mir u zajednici. Njegov diplomatski ton i pokušaji da zaštiti i muslimane i hrišćane ostali su zapamćeni kao primjer političke mudrosti.

U Jakovici je 1908. godine posredovao između muslimanskih i katoličkih uglednika, tražeći da se sporovi rješavaju kroz osmanske institucije, a ne putem stranih sila. Time je nastojao da oslabi utjecaj velikih sila na Balkanu i ojača unutrašnju stabilnost Carstva.

Sukob sa mladoturcima i atentat

Kao odani sultanov vojskovođa, Šemsi-paša je odbio saradnju sa mladoturcima, koji su tada dizali revoluciju protiv Abdul-Hamida II. Njegovo protivljenje učinilo ga je metom.

Dana 7. jula 1908. godine, dok je iz Ohrida kretao fijakerom prema Bitolju, izvršen je atentat na njega. Ubijen je pred svojim vojnicima, a njegova smrt označila je početak kraja osmanske vlasti u Sandžaku. Nakon njegovog ubistva, jedinice koje je predvodio rasule su se, a mladoturci su preuzeli primat.

Šemsi-paša Biševac ostao je upamćen kao posljednji sandžački paša – čovjek koji je svojim porijeklom, hrabrošću i vojnom karijerom utemeljio mjesto Sandžaka u vojnoj historiji Osmanskog carstva.

Za jedne je bio gazija i heroj, za druge strogi gušitelj buna. Ipak, činjenica je da je svojim djelovanjem obilježio jedno burno doba, balansirajući između odanosti sultanu, vojničke discipline i pokušaja da u Sandžaku i na Kosovu očuva mir između različitih zajednica.

Njegovo ime danas se spominje kao simbol sandžačke snage, ali i kao podsjetnik na složenu historiju kraja u kojem se isprepliću sudbine naroda, vjera i carstava.

Izvor: Sandzacke.rs