Tragom Huseina Bašića – pisac što je kulturom čuvao identitet

Postoje ljudi čiji život i djelo nadrastaju književne granice i postaju simboli jednog naroda, jedne epohe i jednog moralnog stava. Jedan od takvih ljudi bio je Husein Bašić, pisac, istraživač, kulturni poslenik i vizionar porijeklom iz Plava u Crnoj Gori. Njegovo ime, iako poznato među ljubiteljima književnosti i kulturnim radnicima, zaslužuje da se češće i glasnije izgovara, jer Bašić je svojim radom i stavom ostavio dubok trag na kulturnom, društvenom i političkom horizontu Bošnjaka u Crnoj Gori. On je bio čovjek koji nije samo pisao, već je i živio ono što je pisao; bio je čovjek koji je u vremenu kada je bilo lakše ćutati i praviti kompromise, odlučio da govori, da prkosi i da ne povije kičmu.

Rođen 1938. godine u Brezojevici kod Plava, Bašić je rano pokazivao interesovanje za književnost i kulturu. Njegovi prvi radovi pojavili su se krajem pedesetih godina, a prva zbirka poezije „Od sunca ogrlica“ objavljena je 1970. godine. Od tada, njegova kreativna energija se više nije mogla zaustaviti. Pisao je poeziju, romane, pripovijetke, antologije, istraživao i bilježio usmenu tradiciju plavsko-gusinjskog kraja, priređivao knjige i kataloge, a istovremeno obavljao i važne poslove u obrazovnom i kulturnom sistemu Crne Gore. Ali, ono što ga izdvaja nije samo kvantitet njegovog rada, nego i njegova tematska i idejna snaga. Bašić je bio opsjednut identitetom, kulturom i sudbinom svoga naroda, i to je utkano u gotovo svaku njegovu knjigu.

Njegovi romani, među kojima se posebno ističu „Tuđe gnijezdo“ i „Crnoturci – San i Jazija“, ne bave se samo ličnim sudbinama, već i kolektivnim traumama i historijskim lomovima. On piše o prisilnim pokrštavanjima, o migracijama, o patnji i otporu, o nepravdama koje su doživljavali Bošnjaci u Plavu, Gusinju i Sandžaku. U njegovom književnom univerzumu nema prostora za zaborav, jer on zna da je zaborav najbrži put u nestajanje. Zato Bašić njeguje kulturu pamćenja – i kroz prozu, i kroz poeziju, i kroz javni angažman. Njegovo pero nije služilo samo ljepoti izraza, nego i čuvanju identiteta, jezika, kulture i tradicije.

Jedan od njegovih ključnih doprinosa jeste rad na očuvanju usmene književnosti. On je neumorno prikupljao narodne pjesme, legende, priče i predanja iz plavsko-gusinjskog kraja i pretvarao ih u antologije koje i danas predstavljaju riznicu kulturnog nasljeđa Bošnjaka. Time je pokazao da kultura jednog naroda nije samo u knjigama i institucijama, već i u pamćenju običnih ljudi, u njihovim riječima, pjesmama i pričama.

Ali Husein Bašić nije bio samo pisac. On je bio i kulturni organizator, čovjek koji je shvatio da književnost i kultura trebaju institucije da bi trajale. Zato je bio idejni tvorac i pokretač časopisa i izdavačke kuće „Almanah“, osnovane početkom devedesetih godina. „Almanah“ je ubrzo prerastao u pravu kulturnu instituciju Bošnjaka u Crnoj Gori: objavljivao je knjige, organizovao izložbe, naučne skupove, promovisao bošnjački jezik i kulturu, okupljao autore i intelektualce. Bio je to prostor slobodne riječi i dostojanstva u vremenu kada se sloboda gušila, a dostojanstvo gazilo. Bašićev „Almanah“ je postao bastion kulture i identiteta, mjesto gdje su Bošnjaci mogli vidjeti i osjetiti da njihova riječ, njihova priča i njihovo pamćenje vrijede.

Njegova principijelnost najbolje se vidi u njegovoj odluci da 1993. godine podnese ostavku na članstvo u Odboru za književnost Crnogorske akademije nauka i umjetnosti. Razlog je bio jasan: nije mogao biti dio institucije koja ignoriše Bošnjake Crne Gore, njihovu književnost i kulturu, a istovremeno ne osuđuje genocid nad muslimanima u Bosni i Hercegovini. Takav čin nije bio bez posljedica – Bašić je zbog svojih stavova bio šikaniran, ostajao je bez posla, bio marginalizovan. Ali on nije odstupio. Naprotiv, njegov moralni otpor i čvrstina učinili su ga simbolom dosljednosti i čovjekom koji je inspirisao druge da ne ćute i ne pristaju na nepravdu.

Bašićev značaj ne ogleda se samo u njegovim djelima i javnom angažmanu, već i u nasljeđu koje je ostavio. Danas u Plavu postoji Centar za kulturu „Husein Bašić“, u kojem se organizuju književni susreti, izložbe i manifestacije poput „Plavske kulturne jeseni“. Postoje literarni konkursi koji nose njegovo ime i koji podstiču mlade da pišu, da stvaraju, da razmišljaju. Njegova djela se čitaju u školama, a njegove misli i stavovi postali su inspiracija za nove generacije. On je postao ne samo pisac, nego i kulturni simbol, stub na kojem se može graditi budućnost bošnjačke zajednice u Crnoj Gori.

Kada govorimo o estetskim vrijednostima njegove književnosti, važno je istaći da Bašić nije bio samo dokumentarista ili hroničar. Njegova djela imaju duboku umjetničku dimenziju. On je u prozu unosio elemente usmene tradicije, narodnih lirskih obrazaca, ali i modernih književnih tehnika. Njegovi likovi su često psihološki razrađeni, protkani tugom, ali i snagom otpora. Njegov stil je poetski, a ujedno realistički; on kombinuje introspektivne momente s velikim historijskim panoramama. Čitajući Bašića, čovjek osjeća i bol, i ponos, i nostalgiju, i prkos. On podsjeća da književnost nije samo ukras života, već i sredstvo borbe, oružje pamćenja, način da narod opstane.

Nije slučajno da mnogi kritičari ističu da Husein Bašić nije dovoljno prisutan u zvaničnim književnim kanonima Crne Gore. Njegova djela se ne proučavaju onoliko koliko zaslužuju, niti se njegov doprinos bošnjačkoj kulturi vrednuje u mjeri u kojoj bi trebalo. To je, nažalost, dio šireg problema marginalizacije bošnjačke književnosti i kulture. Ali upravo zbog toga, dužnost je kulturnih radnika, intelektualaca, portala i javnosti da njegovo ime stalno podsjećaju i iznova vraćaju u fokus. Jer narodi koji zaboravljaju svoje pisce i svoje simbole, polako gube sebe.

Bašić je znao da je bošnjačka kultura u Crnoj Gori krhka i ugrožena, ali je isto tako znao da ona ima snagu da preživi, ako se njeguje. Zato je svoj život posvetio toj borbi – kroz knjige, kroz institucije, kroz javne nastupe. Bio je most između prošlosti i budućnosti, između usmene i pisane riječi, između naroda i države. Bio je primjer kako jedan čovjek, svojim djelom i stavom, može oblikovati svijest i identitet cijele zajednice.

Danas, kada govorimo o Huseinu Bašiću, ne govorimo samo o piscu koji je napisao nekoliko zapaženih romana. Govorimo o čovjeku koji je izabrao da ne ćuti onda kada je ćutanje bilo najlakše. Govorimo o čovjeku koji je znao da „povijena kičma“ znači izgubljeno dostojanstvo, a da dostojanstvo nema cijenu. Govorimo o simbolu jedne borbe koja se nastavlja i danas – borbe za kulturu, jezik, tradiciju i pravo na vlastiti identitet.

Husein Bašić je ostavio iza sebe djela koja se mogu čitati i voljeti, institucije koje i danas rade i traju, i poruku koja odzvanja: narod živi dok ga po dobru pominju. A njega će se, bez sumnje, još dugo pominjati po dobru.

analitičar

Kratka biografija

• Ime i prezime: Husein Bašić

• Rođen: 1. februar 1938. godine, Brezojevica kod Plava

• Obrazovanje: Filozofski fakultet

• Profesija: profesor, pisac, istraživač, urednik, kulturni poslenik

• Književni opus: deset romana, tri knjige pripovjedaka i novela, više zbirki poezije, antologija i priređenih djela usmene književnosti

• Institucionalni rad: idejni tvorac i urednik časopisa i izdavačke kuće „Almanah“

• Poseban doprinos: očuvanje usmene književnosti Bošnjaka iz plavsko-gusinjskog kraja i Sandžaka, njegovanje kulture pamćenja i identiteta

• Smrt: 3. novembar 2007. godine, Podgorica

• Naslijeđe: Centar za kulturu „Husein Bašić“ u Plavu, književne manifestacije i konkursi koji nose njegovo ime, trajno prisustvo u bošnjačkoj kulturi Crne Gore