Između šovinizma i građanske države: Crna Gora na raskrsnici identiteta

Aktuelna društveno-politička atmosfera u Crnoj Gori, obilježena ponovnim talasima šovinizma i nacionalističke retorike, pokazuje do koje mjere su porozne granice između demokratskog napretka i opasnih regresivnih tendencija. Iako se u prethodnom periodu činilo da je Crna Gora u stanju da gradi institucionalnu i društvenu stabilnost, protekle godine ukazuju na to da je potrebno mnogo više od formalnih deklaracija da bi multietničnost zaista postala temelj, a ne samo fraza na papiru.

U pozadini aktuelnih događaja krije se složen splet političkih kalkulacija, istorijskih narativa i duboko ukorijenjenih identitetskih nesigurnosti. Nacionalizam se ne pojavljuje kao iznenadna reakcija, već kao posljedica dugotrajnog procesa u kojem politički akteri, umjesto jasne vizije društvenog razvoja, nude emocionalnu mobilizaciju. Umjesto strategije – simbolika. Umjesto rješenja – poruke koje bude strah i stvaraju iluziju ugroženosti. Takva retorika brzo pronalazi put do javnog prostora, posebno kada je društvo suočeno sa institucionalnom neizvjesnošću, ekonomskim pritiscima i gubitkom povjerenja u političku elitu.

Šovinizam koji se danas ponovo ispoljava u javnosti nije tek povratak starih obrazaca, već modernizovana verzija istih. On je glasniji, brži i agresivniji upravo zato što digitalni mediji omogućavaju da neprerađene emocije postanu javna norma. Društvene mreže, kao prostor u kojem se oblikuje veliki dio savremenog političkog mišljenja, postale su leglo poruka koje ne prepoznaju granicu između kritike i mržnje. Anonimnost, nedostatak regulacije i algoritamsko forsiranje konfliktnih sadržaja stvorili su ambijent u kojem se govor mržnje širi daleko brže nego konstruktivna misao. U takvom okruženju, poruke koje su nekada bile rezervisane za rubne grupe sada se pojavljuju u mainstream prostoru, stvarajući privid da predstavljaju volju većine, iako su često samo rezultat dobro organizovanih grupa i pojedinaca.

Korijeni ovakve retorike mnogo su dublji od trenutnih političkih sukoba. Crna Gora je mlada država koja još uvijek nije u potpunosti izgradila društveni konsenzus o temeljnim vrijednostima i pravcima razvoja. Identitet, kao centralna tema političkih nadmetanja, postao je poligon za dokazivanje moći, a ne prostor za dijalog. Umjesto da bude pitanje lične i kolektivne slobode, pretvoren je u instrument za političku mobilizaciju. To je naročito vidljivo kada se identitet zloupotrebljava u kontekstu međunacionalnih odnosa. Stara uvjerenja, stereotipi i narativi koji su proizvedeni u periodima ranijih političkih tenzija nikada nisu temeljno dekonstruktovani, pa stoga lako bivaju oživljeni kada je političarima potrebno da homogenizuju svoje biračko tijelo.

U takvom ambijentu, položaj manjinskih zajednica, a posebno Bošnjaka, dobija posebno osjetljivu dimenziju. Bošnjaci, kao autohtona zajednica sa dubokim kulturnim i historijskim korijenima u Crnoj Gori, već dugo se nalaze u situaciji u kojoj moraju balansirati između očuvanja identiteta i pritisaka koji proizlaze iz dominantnih narativa. U trenucima kada politička scena klizi ka radikalizaciji, manjine postaju najranjivija meta – ne zato što predstavljaju bilo kakvu realnu prijetnju, već zato što su simbolički najpogodnije za projektovanje straha, sumnji i stereotipa.

Kada se bošnjački identitet interpretira kroz prizmu političkih konstrukcija, a ne kroz realne društvene procese, dolazi do situacije u kojoj se svako insistiranje na ravnopravnosti tumači kao „pretjerano“, a svako skretanje pažnje na diskriminaciju kao „preuveličavanje“. Takva retorika ne govori ništa o samoj bošnjačkoj zajednici, već mnogo govori o stepenu spremnosti društva da prihvati različitost kao bogatstvo, a ne kao teret. Bošnjaci se nerijetko suočavaju sa narativima koji pokušavaju da relativizuju njihovu povijesnu prisutnost, njihovu kulturu ili njihovu lojalnost državi. Ti narativi ne nastaju sami po sebi — oni su dio šire ideološke konstrukcije koja pokušava da Crnu Goru oslika kao društvo jedne dominacije, a ne kao zajednicu ravnopravnih.

U društvima u kojima je etnička raznolikost stvarnost, a ne izuzetak, stabilnost se ne može graditi ignorisanjem razlika, već njihovim prihvatanjem i uvažavanjem. Kada manjine osjećaju sigurnost, cijelo društvo je sigurnije. Kad su ravnopravne, demokratija je snažnija. Ali kada njihov položaj postaje predmet politizacije, to je jasan indikator da se sistem udaljava od svojih demokratskih načela.

Ovaj trenutni talas šovinizma, međutim, nije samo prijetnja manjinskim zajednicama. On je direktna prijetnja crnogorskoj državi, njenoj političkoj kulturi i njenom društvenom poretku. Nacionalizam, ma kako se predstavljao, uvijek cilja isto: da oslabi institucije, da podijeli društvo i da zamijeni politički dijalog emocionalnim konfliktom. Kada se politika prebaci na teren identitetskih strahova, tada prestaje bilo kakva mogućnost razumnog rješavanja problema. Umjesto razgovora o ekonomiji, pravosuđu, reformama i razvoju, javni prostor biva preplavljen raspravama o tome „ko je ko“ i „ko je kakav“. To je jasan znak da je društvo upalo u spiralu koja ga može voditi samo unazad.

Izlaz iz ovakvog stanja ne nalazi se u pasivnom posmatranju niti u prepuštanju spontanom toku. Potrebna je jasna i odlučna strategija: institucionalna, obrazovna, medijska i društvena. Prvo, institucije moraju jasno pokazati da je govor mržnje neprihvatljiv, bez obzira na to iz kojeg političkog ili društvenog tabora dolazi. Tolerancija prema šovinizmu, bilo kroz ćutanje ili relativizaciju, samo ga ohrabruje. Drugo, obrazovanje mora imati aktivnu ulogu u izgradnji društva koje razumije različitosti i poštuje ih. Treće, mediji moraju preuzeti odgovornost za kvalitet javnog diskursa i prestati da daju legitimitet destruktivnim narativima. Uloga medija nije da bude platforma mržnje, već prostor za dijalog i argumentaciju. I najzad, društvo kao cjelina mora razviti sposobnost da razlikuje kritiku od stigmatizacije, brigu od manipulacije, identitet od ideologije.

Bošnjačka zajednica u Crnoj Gori ima kapacitet da bude aktivan dio ovog procesa, ne samo kao subjekt zaštite svojih prava, već i kao nosilac ideja koje doprinose društvenoj stabilnosti. Njeno iskustvo, njena istorija i njen doprinos crnogorskom društvu mogu biti važni elementi u građenju modernog multietničkog identiteta Crne Gore. U društvu koje se bori sa valovima radikalizacije, glasovi razumnih, umjerenih i konstruktivnih zajednica postaju ne samo poželjni, već i neophodni.

Konačno, aktuelna situacija podsjeća na nešto što se često zaboravlja: multietničnost nije stanje koje se jednom dostigne pa se podrazumijeva. Ona je proces koji se neprestano obnavlja i brani. Šovinizam i nacionalizam nikada ne nestaju sami od sebe; oni se vraćaju svaki put kada institucije oslabe, kada politika izgubi moralni kompas i kada društvo prestane da njeguje kritičko mišljenje. Ali isto tako, demokratija se učvršćuje svaki put kada se jasno i argumentovano suprotstavimo mržnji, svaki put kada pokažemo solidarnost, svaki put kada se insistira na jednakosti i poštovanju.

Crna Gora ima potencijal da iz ovog perioda izađe jača, ali samo ako prepozna da je ovo trenutak izbora: da li će se prepustiti destruktivnim ideologijama koje je već koštale stabilnosti, ili će se okrenuti principima koji je jedini mogu voditi naprijed — dijalogu, poštovanju, racionalnosti i ravnopravnosti svih njenih građana.

Uloga svakog pojedinca, svake zajednice i svake institucije u tome je nezamjenjiva. A odgovornost je jednaka: ne dozvoliti da mržnja postane norma, već da ostane ono što je oduvijek bila — prijetnja kojoj se društvo mora suprotstaviti jasno, dosljedno i odlučno. Samo tako je moguće izgraditi Crnu Goru koja ne bježi od svoje raznolikosti, već je razumije kao svoju najveću snagu.

analitičar