Lokalne prakse u gradnji kuća i čardaka

Lokalne prakse u gradnji kuća i čardaka kod Bošnjaka u Crnoj Gori predstavljaju jedinstvenu kombinaciju tradicionalnih graditeljskih tehnika, materijala i funkcionalnosti, prilagođenu prevashodno planinskom ambijentu i klimatskim uslovima sjevernih i sjeveroistočnih područja Crne Gore. Ove gradnje odišu snažnim utjecajem narodne arhitekture sa Balkana, ali i specifičnim elementima koji odražavaju kulturnu i socijalnu tradiciju Bošnjaka, njihove porodične i društvene običaje.

Osnovni građevinski principi i materijali

Tradicionalne bošnjačke kuće najčešće su gradjene na dva sprata, gdje je prizemlje obično građeno od kamena, dok je gornji sprat izrađen od drveta, tačnije od brvna ili čatme – pletenice pruća obložene ilovačom ili blatom. Ovakav način gradnje omogućava dobru izolaciju i otpornost na hladnoću, što je bilo ključno za život u planinskim krajevima kao što su Bijelo Polje, Rožaje, Plav i druga naselja sjevernoistočne Crne Gore.

Prizemni dio kuće ili magaza često je korišten za skladištenje hrane, alata i stočne hrane, dok je gornji dio vida stambenog prostora, koji je kroz spoljne stepenice bio odvojen od donjeg sprata za bolje grijanje i očuvanje toplote. Krovovi su prekriveni drvenim daščicama tzv. šindrom, sa strmim nagibom radi lakšeg odvajanja kiše i snijega, dok su na njima često postojali otvori zvani "badže" kroz koje je izlazio dim iz ognjišta.

Čardaci – značajan vid tradicionalne arhitekture

Poseban oblik gradnje predstavljaju čardaci, veliki stambeni objekti karakteristični za bogatije slojeve bošnjačke zajednice, poput aga i begova. Ovi objekti na dva sprata, uglavnom zamišljeni kao statusni simboli, gradeni su sa pažnjom na funkcionalnost i zaštitu. Prizemlje čardaka uglavnom je kameno i služilo je kao magacin ili štala, dok se na gornji sprat, iz kojeg se ulazilo spoljnim stepenicama, ulazilo u životni prostor podijeljen na nekoliko prostorija uključujući čardak i hamam (kupatilo). Krovovi su se završavali u jednom vrhu sa drvenim šiljkom, dok su inserti poput koturače (skrivenog otvora) služili za sigurnosnu namjenu.

Primjer izuzetno očuvanog i značajnog čardaka je Bojadžića čardak u Voljavcu kod Bijelog Polja, podignut početkom 19. vijeka, koji predstavlja sjajnu mješavinu lokalnih građevinskih karakteristika i utjecaja srednje Bosne.

Oprema i funkcionalnost tradicionalnih kuća

Unutrašnjost tradicionalnih bošnjačkih kuća sastojala se od dvije glavne prostorije – kuće sa ognjištem gdje se pripremao obrok i dnevni boravak, te sobe za spavanje. Ovaj prostorni raspored odražava tradicionalni način života koji je bio usmjeren ka zajedničkoj upotrebi prostora i jačanju porodičnih odnosa. Drveni namještaj kao što su tronožne stolice i sećije bile su uobičajeni elementi, a kultura uljudnosti i gostoprimstva ogledala se i u uređivanju musafirskih soba namijenjenih gostima.

Kulturni i simbolički elementi

Kuće su često bile ukrašene detaljima poput drvenih krstova na krovu, što je imalo religijsku funkciju i značaj, dok su ostali ukrasi reflektovali estetski senzibilitet i vrijednosti zajednice. Pored toga, prirodni materijali poput drveta, kamena ili pruća smatrani su svetim i povezanima sa različitim mitološkim vjerovanjima, gdje se poštovala simbolika i duhovnost prirode.

Uticaj modernizacije

Iako su tradicionalne kuće i čardaci i danas prisutni u nekim seoskim područjima i služe kao simbole kulturnog identiteta, savremeni trendovi i razvoj infrastrukturnih standarda dovele su do transformacija u načinu gradnje i stanovanja. Ipak, sve češće se kroz različite projekte nastoji očuvati i valorizirati ova arhitektonska baština kao dio neprocjenjivog kulturnog naslijeđa Bošnjaka u Crnoj Gori.

Zaključak

Lokalne prakse u gradnji kuća i čardaka kod Bošnjaka u Crnoj Gori predstavljaju jedinstvenu sintezu tradicionalnog graditeljstva prilagođenog klimatskim uslovima i kulturnoj zajednici. Ove građevine ne samo da zadovoljavaju funkcionalne potrebe stanovanja, već su i simboli porodičnog, društvenog i kulturnog identiteta, čuvajući bogatu baštinu Bošnjaka i njihovog načina života. Očuvanje ove arhitektonske prakse je od velikog značaja za kulturnu raznolikost i istorijsku svest u Crnoj Gori.